Zašto su mala djeca u Japanu tako samostalna?

U Japanu ćete često vidjeti sasvim malu djecu kako sama putuju podzemnom željeznicom ili idu u prodavnicu bez pratnje roditelja. Odgovor na pitanje zašto je to tako nema toliko veze sa samostalnošću djeteta, koliko sa povjerenjem u društvo.

Uobičajen prizor u japanskom javnom prevozu: djeca prolaze kroz vagone podzemne željeznice: sami ili u malim grupama, tražeći slobodna mjesta.

Nose dokoljenice, uglancane kožne cipele, karirane školske uniforme, široke šešire pričvršćene ispod brade i  kartice za prevoz zakačene za ruksake. Djeca stara tek šest ili sedam godina putuju od škole do kuće, bez bilo kakvog staratelja u blizini.

Roditelji u Japanu redovno šalju svoju djecu same vani dok su još sasvim mali. Popularna televizijska emisija pod nazivom ‘Moj prvi zadatak’ prikazuje djecu od svega dvije ili tri godine kako idu vani da obave neki zadatak za svoju porodicu. Dok oprezno idu prema prodavnici ili pekari, njihov poduhvat prati skrivena kamera. Ovaj program se emituje već više od 25 godina.

Kaito, 12-godišnjak iz Tokija, od svoje 9. godine sam putuje vozom do svojih roditelja, koji žive odvojeno i dijele starateljstvo. “Ispočetka sam bio malo zabrinut”, priznaje, “da li ću moći sam da putujem vozom. Ali samo malo zabrinut.”
Sada je, kaže, to lako. Njegovi roditelji su ispočetka takođe bili zabrinuti, ali su se ipak odlučili za to, jer su osjećali da je on dovoljno star, a mnoga druga djeca su već bezbjedno putovala na taj način.

“Iskreno, sjećam se da sam razmišljala kako su vozovi bezbjedni, stižu na vrijeme i jednostavni za koristiti, a on je pametno dijete,” kaže Kaitova pomajka.
“Sama sam putovala vozom u Tokiju kada sam bila mlađa od njega,” prisjeća se njegova pomajka. “U moje vrijeme nije bilo mobilnih telefona, ali ipak sam uspijevala doći od tačke A do tačke B vozom. Ako se izgubi, može nas nazvati.”

Zbog čega su japanska djeca ovako samostalna? “Tu se, zapravo, ne radi o samostalnosti pojedinca, već o povjerenje u grupu”, kaže Dwayne Dixon, antropolog koji je napisao doktorsku disertaciju o japanskoj omladini. “Japanska djeca rano nauče da, u  najboljem slučaju, svaki član zajednice može biti pozvan da služi ili pomogne drugima”, kaže on.

Ovakav stav se uči i u školi, kada se djeca smjenjuju u čišćenju i služenju ručka,  umjesto da to radi zaposleno osoblje. “Na taj način djeca uče da dijele poslove i preuzimaju odgovornost, istovremeno učeći kako izgleda čistiti toalet, na primjer,” kaže Dixon.

Preuzimanjem odgovornosti za zajednički prostor, djeca stiču osjećaj vlasništva i razumiju na konkretan način posljedice stvaranja nereda, pošto će ga morati sami pospremiti. Ova etika se proteže i na širi javni prostor (što je jedan od razloga zašto su japanske ulice tako čiste). Dijete koje je vani u javnosti zna da se može osloniti na grupu da mu pomogne u vandrednoj situaciji.

Japan ima veoma nisku stopu kriminala, što je zasigurno glavni razlog zašto roditelji osjećaju da je bezbjedno da šalju djecu vani same. Ali urbani prostori manjih dimenzija i kultura hodanja i korištenja javnog prevoza takođe doprinose bezbjednosti, i što je možda jednako bitno, percepciji bezbjednosti.

“Javni prostori su po mjeri čovjeka, što takođe kontroliše protok i brzinu,” Dixon primjećuje. U japanskim gradovima, ljudi su naviknuti da svugdje idu pješke, a javni prevoz dominira nad automobilima; u Tokiju, polovina svih putovanja odvija se željeznicom ili autobusim, a četvrtina pješke. Vozači su naviknuti na to da dijele cestu i da daju prednost pješacima i biciklistima.

Kaitova pomajka kaže da ne bi pustila 9-godišnjaka da sam putuje podzemnom u Londonu ili Njujorku – samo u Tokiju.

To ne znači da u podzemnoj u Tokiju ne postoji nikakav rizik. Stalni problem je, na primjer, pipkanje žena i djevojčica, što je 2000. godine dovelo do uvođenja vagona, na određenim linijama, rezervisanih isključivo za žene. Ipak, mnoga gradska djeca nastavljaju da putuju vozom do škole i da obavljaju zadatke u svom naselju bez bliskog nadzora.

Dajući im ovu slobodu, roditelji ukazuju značajno povjerenje, ne samo svojoj djeci, već i cijeloj zajednici. “Mnogo je djece širom svijeta koja su samostalna,” primjećuje Dixon. “Ali ono što, vjerujem, intrigira Zapadnjake u vezi sa Japanom jeste osjećaj povjerenja i saradnje koja se podrazumijeva i dolazi i kada nije zatražena.”